Nervni štenećak

P: Dobar dan, na svim forumima i u svim tekstovima koje sam mogao pronaci o štenećaku stoji, da nervni oblik zavrsava fatalno. Živim u jednom manjem gradiću u BIH i prije dvije godine sam udomio jednog mješanca, za kojeg mi je rečeno da je cijepljen. Imao je tada oko tri-četiri mjeseca. Nepune 2 sedmice nakon što sam ga doveo, primjetio sam klasične simpome štenećaka, što mi je potvrdio i veterinar. Zadnje noge su mu se oduzele i skoro 2 mjeseca nije mogao da ustane. Veterinar je predložio da ga uspavamo jer je tvrdio da će od nervnog štenećaka ionako uginuti. Pas se  s vremenom oporavio, pretpostavljam najviše zbog raznih preparata koje mu je moja mama donosila iz apoteke, od raznih vitamina do matične mliječi,  ali su mu ostale posljedice. Deformirani prednji donji zubi i konstantno ,,trzanje'' zadnjih nogu.

Vodio sam ga i nakon toga veterinarima da pokušamo ublažiti to trzanje koje je konstantno i dešava se čak i kada je pod narkozom (steriliziran je). Nažalost i njima je ovo rijedak slučaj. Zanima me sada jedna stvar - da li se zna koje moždane ćelije točno napada ovaj nervni štenećak i što se sada dogodilo s njim?

Davao sam mu neke blaže preparate za stimuliranje rada moždanih ćelija (tipa pronerv). Trzanje nije nestalo, ali pas je bio pored toga primjetno boljeg stanja, veseliji, aktivniji.

Sada razmišljam da pokušam s nekim preparatima koji se koriste za liječenje alzheimera kod ljudi, ali sam u nedoumici da ne napravim još veću štetu?? Unaprijed zahvaljujem, Alen

O: Virus štenećaka nesegmentirani je RNA negativni virus koji spada u obitelj Paramyxovirusa i klasificiran je u rod Morbilli virusa. Virion je relativno velik (150-240nm) i okružen lipoproteinskom ovojnicom sastavljenom od glikoproteina koji su inkorporirani u staničnu membranu.

Virus inducira multisistemsku infekciju koja se povezuje sa širenjem virusa u središnji živčani sustav često rezultirajući u progresivnom i multifokalnom oboljenju središnjeg živčanog sustava.

Virus se početno replicira u limfatičnom tkivu respiratornog sustava s obzirom kako je glavni način prijenosa bolesti inhalacijom. U konačnici umnažanje virusa rezultira viremijom i stoga infekcijom sveg limfatičnog tkiva u organizmu, koju slijedi infekcija respiratornog, gastrointestinalnog i urogenitalnog epitela te SŽS-a i optičkog živca. U ciljnim organima tada slijedi opetovana replikacija virusa. Stupanj viremije i širenje virusa u različita tkiva ovisi o razini ili jačini specifičnog humoralnog imuniteta životinje tijekom perioda viremije.

Neurološki znakovi se redovito viđaju u onih pasa u kojih je očit i simptom hiperkeratoze: lokalizirano nevoljno trzanje mišića ili grupe mišića (mioklonus, hiperkinezija, spazam fleksora) ekstremiteta ili mišića lica; pareza ili paraliza najuočljivija u stražnjim nogama kao ataksija, a koju slijedi tetrapareza ili tetraparaliza; konvulzije karakterizirane pojačanom salivacijom i prekomjernim pokretima donje čeljusti poput žvakanja. Napadaji s vremenom postaju sve češći i jačeg stupnja kada se može uočiti i padanje psa na pod, inkontinencija urina ili fecesa (grand mal napad, epileptiformne konvulzije). U psa se može javiti bilo koji od navedenih neuroloških znakova uz već postojeće tipične znakove ovog oboljenja. Isto tako, tijek sistemske infekcije može biti kratak i 10 dana, no pojava neuroloških znakova može biti odgođena i nekoliko tjedana ili mjeseci.

Također, zabilježena je i specifičnost, može se javiti kronična upala moždanih ovojnica uzrokovana virusom štenećaka koju često prati ataksija i kompulzivne kretnje i u onih pasa u kojih nisu zabilježeni znakovi koji se mogu povezati sa sistemskom infekcijom. U takvih je pasa razvitak neuroloških znakova često progresivniji. Takvi psi, pokazalo se, ne mogu biit prenosioci bolesti, a oboljenje je uzrokovano upalnom reakcijom povezanom sa kronično prisutnom virusnom infekcijom virusom štenećaka u SŽS.

Lezije u mozgu (utvrđeno postmortem) u onih pasa kod kojih je došlo do komplikacija infekcije neurološkog sustava su: degeneracije neurona, glioza, demijelinacija, perivaskularna infiltracija, negnojni leptomeningitis te intracelularne inkluzije pretežno u glija stanicama.

Općenito je liječenje štenećaka usmjereno na sprječavanje sekundarne bakterijske infekcije, nadoknadu tekućine i kontrolu menifestacije neuroloških simptoma. Antibiotici, uravnotežene otopine elektrolita, nadoknada hrane putem infuzije, dodaci prehrani, protuupalni lijekovi, analgetici te antikonvulzanti uključeni su u terapiju, a karakteristično je kako je svaki slučaj poseban za sebe te se upravo tako individualno terapija prilagođava, mijenja i upotpunjuje. Neki se psi u potpunosti oporave od sistemske infekcije, no neki i unatoč izvrsnoj kućnoj njezi ne poluče zadovoljavajućim oporavkom. Također, štenećak sa akutnom manifestacijom neuroloških simptoma nije izlječiv i redovito ima fatalan završetak. U onih pasa s kroničnim oblikom neurološkog štenećaka ili manifestacijom neurološkog oblika bolesti induciranom sa vakcinacijom vrlo dobro odgovore na imunosupresivnu terapiju s protuupalnim lijekovima ili visokim dozama glukokosrtikoida.

Vezano uz sam središnji živčani sustav, pokazalo se kako virus posjeduje napredne mehanizme koji mu omogućuju infiltraciju u živčani sustav, a za sada su identificirana dva načina: širenje putem neurona i hematogeno. Prva metoda nije u potpunosti razjašnjena, ali je uključeno zaobilaženje imunosnog sustava putovanjem putem aksona živaca. Naime, neuronima nedostaje potrebne molekule koje će prepoznati virusne peptide na površini, a kako bi virus ubile što znači kako predstavljaju sigurno transportno sredstvo za virus. Hematogeno virus može inficirati moždano tkivo inficiranjem imunosnih stanica koje tako transportiraju virus do središnjeg živčanog sustava ili izlaskom iz kapilara kao slobodan virus ili smješten unutar leukocita.

Jednom kad virus uđe u neuron može tamo opstati do kraja života domaćina a tamo može utjecati na faktore koji remete funkcije neurona i homeostazu u živčanom sustavu dovodeći tako do raznih manifestacija bolesti živčanog sustava. Naime, virus dovodi do molekularne disfunkcije stanica živčanog sustava na razini neurotransmitera.

U prošlosti je bilo koji oblik nervnog štenećaka rezultirao u progresivnom i neminovnom uginuću. No, u današnje vrijeme uz dostupnost lijekova koji olakšavaju simptome, u ljubimca se može sačuvati prilično dobra kvaliteta života. Dugotrajni oporavak prvenstveno ovisi o sposobnosti organizma za stvaranjem drugih živačnih puteva i zamjene oštećenog mijelina.

Vezano pak uz poveznicu sa liječenjem Alzheimerove bolesti, u klasičnoj literaturi se ne spominje. Naime, još nije niti razjašnjen točan način nastanka, odnosno uzrok same Alzheimerove bolesti; postoje tri uobičajene teorije te samo četiri terapijska lijeka. Naravno, odabir, način primjene i doza mora se raspraviti s doktorom i u početku biti pod strogim nadzorom.

Kako se u slučaju Vašeg ljubimca radi o rijetkom i specifičnom problemu, preporučila bih Vam da o upotrebi spornih lijekova raspravite sa specijalistom neurologom. Možete se obratiti na Kliniku za unutrašnje bolesti Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Prilažem i telefonski broj: 00385 1 2390 350.