Promjene na uhu zlatnog hrčka / Kožne bolesti u hrčaka

 
Odgovara:
Dragica Nemeš, dr. vet. med.,
Pet centar, Heinzelova 60, Zagreb

Osnovna boja krzna s gornje strane mu je svijetlo crvenosmeđa, odnosno zlatnožuta, dok je po trbuhu svijetlosiv do bijel. Uzgojem su dobiveni primjerci u raznim varijantama boja, od albina, sive boje pijeska, pa sve do crne. Zdravom hrčku dlaka leži uz tijelo, a koža mu je jako pomična.

Moguće je da se kod Vašeg hrčka radi o kožnoj bolesti, a ima ih nekoliko.

Šuga uzrokovana šugarcima Sarcoptes scabiei var. cuniculi (Sarcoptes scabei) -klinički znakovi su u početku ljuštenje kože, stvaranje krasta, alopecija (područja bez dlake) i svrbež na licu kod gornje usne, što se kasnije proširi na cijelo lice, vrhove uški, vjeđe i donju čeljust pa se razviju hemoragične kraste. Dijagnoza se postavlja uzimanjem strugotinama kože.

Demodex species su grinje koje se normalno nalaze u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama  gotovo svih životinja. Demodikoza se najčešće javlja kod pasa, a vrlo rijetko kod drugih životinja. Bolest se može javiti u dva oblika, kao lokalizirana i kao generalizirana, a češće se javlja u mlađih jedinki. Kod hrčaka uzročnik je Demodex criceti i Demodex aurati.

Gljivična infekcija je stanje kože uzrokovano gljivicama koje mogu inficirati mnoge vrste sisavaca. Gljivice žive na keratinu koji se nalazi u koži, dlaci. Medicinski termini za gljivičnu infekciju su dermatofiti i dermatofitoze  - naime, one gljive koje uzrokuju kožne bolesti žive kao paraziti na ljudima i životinjama i nazivaju se dermatofiti (dermatomicete), a bolesti koje uzrokuju su dermatofitoze.

Gljive se najčešće nalaze ili na zaraženoj životiniji ili u nastambi, odnosno mjestu boravka zaražene životinje. Šire se ili direktnim kontaktom sa zaraženom životinjom ili kroz "athrospore" "- spore gljivica koje se šire sa životinje u njenu okolinu. Na taj način one mogu živjeti preko 18 mjeseci (u tepisima, na namještaju, filterima za zrak...). Mačke i glodavci često su izvor zaraze jer mogu biti asimptomatični nositelji, tj. mogu nositi na sebi i širiti gljivice bez da pokazuju znakove infekcije. Gljivice se prenose  direktnim kontaktom sa zaraženom životinjom ili kontaktom sa nekim predmetom (češalj, stelja) koji je kontaminiran sporama. Mlade životinje i one pod stresom (npr. prenapučenost, vlaga, loša prehrana, nehigijena) često predstavljaju velik rizik razvijanja bolesti.

Znakovi bolesti su gubitak dlake, ljuskasta koža, krastice te se može  pojaviti crvenilo i svrbež. Često se gljivice javljaju na glavi i na ušima, a zatim se šire na druge dijelove tijela. Životinjice zaražene gljivičnom infekcijom imaju suhe i ljuskaste dijelove kože na kojima nedostaje dlaka.

Jedna od metoda dijagnostike gljivica je tzv. Woodova lampa "- ultraljubičasta lampa, koja emitira ljubičasto-plavi sjaj iz cijevi, pod kojim gljivice postaju florescentne. Druga metoda identificiranja gljivica radi se uzimanjem komadića dlake na rubu rane "- dlaka se pregledava pod miroskopom. Najbolji i najtočniji način za dijagnosticiranje gljivične infekcije je uzimanjem krastica i lišajeva s kože i dlake na kojima se radi kultura. 
 
Gljivična infekcija se može tretirati na dva načina. Antifungicidna mast može se nanijeti na zaraženo područje ili se takav lijek može primijeniti oralno, davanjem na usta. Naravno, preparate indicirane za liječenje gljivičnih oboljenja moguće je primjeniti jedino od strane veterinara koji je postavio dijagnozu na temelju mikrobiološkog nalaza.

Također, treba uzeti u obzir da svaki gubitak dlake može biti simptom kožnih bolesti ili prazitarnih oboljenja pa isto tako upućuje na posjet veterinaru koji će određenom terapijom pomoći životinji.

Potrebno je dezinfivirati prostor sredstvima koja djeluju na gljivice, bakterije, viruse, spore i sl., kao što je, primjerice Virkon, kako bi se spriječilo širenje uzročnika te zaustavilo daljnje oboljenje.