Paraliza ekstremiteta psa nakon udarca automobila

Odgovara:
Zdravka Rumiha, dr. vet. med.,
Pet centar, Heinzelova 60, Zagreb

P: Imam psa, muškog, pasmine pudl. Star je 7 godina. Prije nekoliko dana doživio je nesreću na cesti. Udario ga je automobil, više nekako u stražnji dio tijela. Više nije mogao stati na stražnje noge. Veterinar je rekao da nema nikakvih  znakova prijeloma, što je rentgen i pokazao. Dobio je iznimno visoku temperaturu, ubrzano je disao. Liječen je tri dana uzastopno od dana nesreće, dobio je injekcije za bolove, infuziju prvi dan. Ali motorike ni četvrti dan u njegovim nogama nema, kao da ih ne osjeća. Veterinar je zaključio da je to od šoka i da sumnja kako će uopće ikada više stati na noge. Preporučio je odlazak na Veterinarski institut Zagreb, te da mu se tamo još jedom napravi kompletan pregled, te da će operacija bit ineizbježna. On normalno jede, veseo je. Ali sa stražnjim nožicama uopće ne reagira. Ne znam što da radim, kako da mu pomognem.Veterinar je spomenuo tu operaciju, koja je dosta skupa. Ima li nekakvo drugo rješenje? Hvala Vam unaprijed! Valentina

O: Važno je naglasiti da nikada ne treba podcjenjivati zatvorenu ozljedu naročito kada se radi o udarcu automobila. Prilikom traumatskih ozljeda, ako i nije ozlijeđena i koža, ipak može doći do ozljede unutarnjih organa koje mogu biti očite tek nakon nekoliko dana, kada je nerijetko i prekasno.

Općenito, paraliza ekstremiteta najčešće se pojavljuje kao posljedica oštećenja perifernih spinalnih živaca. Paraliza stražnjih ekstremiteta se najčešće dovodi u vezu s ozljedama, odnosno traumom korijena živca na području lumbalnog i/ili sakralnog dijela ili ozljedama živaca na samim ekstremitetima. Klinička slika ovisit će o lokalizaciji problema. Sposobnost ili nemogućnost da se ljubimac osloni na ekstremitet, prisustvo ili odsustvo boli, mogućnost fleksije u zglobu, prisustvo refleksa na različitim dijelovima ekstremiteta u korelaciji je s mjestom oštećenja živca. Za određivanje prirode, stupnja i točne lokacije poremećaja koji uzrokuju nemogućnost hodanja ili otežano hodanje, potrebno je provesti nekoliko dijagnostičkih postupaka: palpacija (pretraga diranjem rukama), dijagnostičke injekcije, rentgensku pretragu, te mijelografiju. Osim navedenih, u dijagnostici se koriste i sljedeće metode: nuklearna scintigrafija, kompjuterizirana tomografija (CT) i magnetska rezonanca (MRI).

Od navedenih pretraga izuzetno je važno načiniti mijelografiju kako bi se mogao dobiti uvid u stanje kralježničke moždine, odnosno, provodljivosti živčanih impulsa. Ujedno je od velike važnosti pratiti sposobnost defeciranja i uriniranja koji su dobar pokazatelj sposobnosti provodljivosti.

Zahtjev za brži oporavak je i strogo mirovanje uz potpornu terapiju. Oporavak obično potraje oko 4-8 tjedana, kada se ljubimac postepeno vraća svojim normalnim aktivnostima.

Do tada i u dogovoru sa veterinarom, ljubimcu je poželjno omogućiti pravilnu ishranu zbog bržeg ozdravljenja. Za početak preporučamo konzerve a/d od Hillsa, Convalescence od Purine ili Recovery od Royal Canina. Ovi veterinarski pripravci su vrlo ukusni, mali po količini, ali dostatni da organizmu osiguraju dovoljan unos nutricionističkih tvari (od vitamina, proteina, aminokiselina i slično). Obroci moraju biti manji i učestaliji kako ga ovakvim načinom hranjenja dodatno ne bi opterećivali.

Svakako se obratite Vašem veterinaru ukoliko uočite pogoršanje simptoma kako bi se pravovremeno moglo pomoći Vašem ljubimcu. Također, ukoliko je defeciranje neredovito, odnosno, prošlo je više od tri do četiri dana od zadnjeg defeciranja, morat ćete posjetiti veterinara. Što feces dulje zaostaje u nepomičnom debelom crijevu, postaje teže da taj materijal nesmetano kroz anus izađe van. Ako se doista radi o začepu, treba napomenuti kako ono s vremenom (5-8 dana) dovodi do nakupljanja toksina, što dovodi do brojnih zdravstvenih komplikacija.

Na žalost, konačnu prognozu stanja kao i mogućnosti konzervativne terapije morat ćete raspraviti sa Vašim veterinarom po načinjenim dodatnim pretragama.